sreda, 21 mart 2018 18:50

„Važnost pojavljivanja ovakve knjige očituje se u društveno-duhovnom kontekstu našeg vremena.“

Foto: Josip Sruk Foto: Josip Sruk buka

Umirovljeni sveučilišni profesor dr.sc. Josip Sruk, u svojoj 90-oj godini života napisao je knjigu pod nazivom "Zašto nisam vjernik-Eseji o vjerovanju, djelovanju i budućnosti religije“. Kako sam navodi, knjigu nije zamislio kao znanstveni rad jer kroz 30 tekstova objašnjava razloge svog ateizma koje potkrepljuje opširnom argumentacijom, rezultatima društvenih istraživanja i uviđanja argumenata brojnih drugih autora.


Kako ste došli na ideju pisanja knjige o religijama? Što Vas je potaknulo u stvaranju tako važne literature?
Nakon dugih i raznolikih razgovora s obiteljskim prijateljem, uvidio sam da je vjernik i da samo po tom pitanju nemamo dodirnih točaka. Zanimalo me je zašto on vjeruje. Rekao je da je to Božji dar. Nakon nekog vremena, upitao sam isto pitanje jednu vjernicu. Rekla je da je to Božja milost. Dakle, njemu je Božji dar, a njoj Božja milost. Meni je sumnjivo kako istu stvar svatko interpretira na svoj način. Krenuo sam čitati. Jedna knjiga je vukla za sobom drugu i tako u nedogled. Čitajući knjige, pisao sam svoja mišljenja na pročitano.


Kako je i koliko dugo nastajala knjiga? Je li bilo teško pronaći izdavača?
Tekstove koje sam pisao osvrćući se na pročitane knjige, dao sam pročitati profesoru Veljaku. On je imao komentar da takvi tekstovi nisu poznati u Hrvatskoj te da bi ih bilo poželjno objaviti. Nakon toga sam još jednu godinu uređivao te materijale pa je krenula potraga za izdavačem. Potraga nije bila jednostavna. Dvije izdavačke kuće rekle su mi da ne žele izdati knjigu jer ju ne mogu staviti u izlog s nazivom „Zašto NISAM vjernik?“. Zahvaljujući izdavačkoj kući Razlog, knjigu danas možete vidjeti na policama. 


Što je po Vašem mišljenju presudno da neka osoba bude (ne)vjernik?
Prvenstveno odgoj u obitelji, a kasnije odgoj u sredini. Obiteljski prijatelj, zbog kojeg je sve ovo i počelo, odrastao je tik uz samostan. Kroz djetinjstvo bio je i ministrant. I sad na tom primjeru, on je kroz godine mentalno napredovao, znanstveno se uzdizao, ali je u njemu ostao taj trag iz djetinjstva. Ako je netko rođen u Hrvatskoj, mala je vjerojatnost, gotovo nikakva, da bude budist. Također, znanstveno je dokazano ukoliko djeca imaju istu majku, različitog oca, a očevi imaju različite vjere, djeca će biti drugačije vjeroispovijesti. Izuzetaka ima vrlo malo. Dakle, tu je pitanje autoriteta. U pravilu, samo 1 od 20 osoba promijenit će svoju vjeroispovijest kroz život. To nas dovodi do zaključka da ako djecu do šeste ili sedme godine odgajamo kao ateiste, djeca će najvjerojatnije cijeli život biti ateisti. Naravno, to ne vrijedi za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Oni se najčešće prilagođavaju novoj obitelji.


Kako ste Vi odgajani? Je li isključivo Vaš odabir bio izjašnjavati se kao ateist?
Majčina obitelj bila je religiozna, dok je očeva bila ateistička, što je u '30-im godinama prošlog stoljeća bilo bogohulno. Još kao dječak zanimalo me je kako su moguće tako velike razlike u svjetonazoru. Ta je priča započinjala od mog djeda kad se je davnih 1860-ih suprotstavio svećeniku koji je udarao njegovu djecu. Tada je počeo razmišljati koliko smislena vjera u Boga jest i to je prenio na mog oca i strica. Otac je bio uistinu načitan i svestran čovjek pa je to utjecalo i na mene. Kroz život sam se susretao s vjernicima i nitko mi nije mogao dati dokazani razlog zašto vjeruje u Boga, a ja se vodim kroz život dokazima. Smatram da se djeca ne rađaju kao narkomani, alkoholičari ili rasisti pa se ne mogu roditi ni kao vjernici. Geni nisu stvarni razlozi vjerovanja ili ateizma. Gdje je tko rođen, u kakvoj obitelji, kakav je imao roditeljski odgoj, u kakvoj je sredini odrastao, kakve škole je pohađao, su faktori koji su, po mom dubokom uvjerenju, odlučujući.


Zagovarate odvajenje religije iz obrazovanja. Je li potreban i vjeronauk u obrazovnim ustanovama? Treba li se čitati Biblija u sklopu lektire?
Vjeronauk ne bi trebao biti predmet u školi, kao što nekad nije bio. To je predmet koji treba biti odvojen od škole i uveden u crkve. Religija je stvar pojedinca, nešto privatno i intimno. U mnogim razvijenim zemljama postoji predmet pod nazivom Religijska kultura koji djecu uči različitostima između religija. Taj predmet je izborni. Formalno, i vjeronauk u hrvatskim školama je izborni predmet, no kao da i nije. Djeca koja ne pohađaju taj predmet bivaju diskriminirana. Što se tiče Biblije, razumno čitanje religijskih knjiga ne škodi pri obrazovanju čovjeka.


Kako vidite u budućnosti ateiste i općenito religiju?
Vjeruje se da u Hrvatskoj čak trećina deklariranih katolika nisu vjernici već agnostici ili čak ateisti. Kroz duži period, sve više njih će se izjašnjavati po stvarnom uvjerenju. Nadam se da će Hrvatska u budućnosti slijediti najnaprednije zemlje u kojima religija nema veliku ulogu u društvu i politici, ali i da će se religije prilagođavati novoj društvenoj stvarnosti, uz veće uvažavanje znanosti, i više se baviti vjerskim pitanjima.

           
Razgovarala: Martina Breški

Pročitano 730 puta

Povezani članci

  • Rodna nejednakost i dalje ovulira
    Dobar pokazatelj kvalitete prema nečemu ili nekome je način na koji kao pojedinci i društvo provodimo dan koji to nešto obilježava. Primjerice, na prvi april ljudi uživaju u zbijanju šala…
  • ŠTA MLADI U SRBIJI ŽELE?
    Odgovor na ovo pitanje je očigledan i neupitan, utemeljen u brojnim istraživanjima koja se odnose na mlade. U njima je većina mladih rekla šta želi: porodicu i posao. Muči ih…
  • Nasleđe Sophie i Hansa Scholla
    Danas se prisjećamo Sophie (Sophia Magdalena, 09.05.1921. – 22.02.1943.) i Hans (Hans Fritz, 22.09.1918. – 22.02.1943.) Scholl, sestre i brata koji su bili članovi njemačkog pokreta otpora Bijela ruža. Nakon…
  • Gori Koliko Prosveta treba da se Menja
    Možda bi prikladniji naziv ovog teksta bio Gori Koliko ova Zemlja treba da se menja, ali svi nekako znamo tu pesmu. Sem vladajućih donosilaca odluka, njima je ok da čovek…
  • Žižek: Levica ne može samu sebe da dovede u red
    U svom autorskom tekstu za Independent, Slavoj Žižek kroz osvrt na fenomen Džordana Pitersona, nove „intelektualne zvezde“ Zapada, analizira nedostatke aktuelnih pristupa nekim savremenim globalnim problemima: opsednutost političkom korektnošću, manipulisanje…