utorak, 29 avgust 2017 16:12

Alan Sorić: Bez sekularnosti nema slobode savjesti

Foto: Alan Srorić Foto: Alan Srorić

Odvjetnik i član Upravnog odbora sekularne udruge Protagora: Djeca već od prvog razreda ulaze u režim koji u početku djeluje bezazleno da bi u kasnijim razredima sadržaji vjeronauka postajali sve kontroverzniji i diskriminatorniji u odnosu na nekatolike, ateiste ili one koji su drugačiji. Tako se o ateistima uči kao o egoistima ili ih se krivi za Auschwitz. Radi se o sustavu koji potiče na diskriminaciju i isključivanje.

Uskoro počinje nova školska godina, puna starih problema za djecu i roditelje čija djeca ne pohađaju vjeronauk?

Vjerujem da će se ponoviti ista situacija kao i prehodnih godina. Većina roditelja koji nisu vjernici ipak će se odlučiti upisati djecu na vjeronauk. Na oglasnim pločama u nekim školama pojavit će se, zajedno s rasporedom sati, vrijeme odlaska na misu. Nakon reakcija čut ćemo da su takve stvari greška, iako nikada nisu jer se uporno i sustavno ponavljaju. Ukratko, nastavit će se diskriminacija djece roditelja koji nisu vjernici. Ne radi se tu ni o kakvom izboru upisivanja djeteta na vjeronauk, tu se zapravo radi o tome da birate želite li dijete izdvojiti iz njegove okoline, od druge djece, u tako ranoj dobi kada su i tako ranjiva.
Protagora se, kao udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, zauzima za državne škole bez vjeronauka. Ostvarenje tog cilja poprilično je daleko. Što vidite kao bitne, prve korake u tom smjeru?
Prvi korak bi bio prilagođavanje satnice i školskih programa kako bi se djeci koja ne pohađaju vjeronauk omogućilo da ne provode vrijeme na školskim hodnicima. S formalno-prave strane, u najmanju ruku, trebalo bi izmijeniti ugovor između Vlade i Hrvatske biskupske konferencije u kojem stoji da se nastava vjeronauka mora izvoditi kao nastava ostalih obveznih predmeta. Time se sprječava da održavanje vjeronauka bude u drugoj smjeni ili da uvijek bude prvi ili posljednji sat nastave. Ta stavka otežava, a često i onemogućava roditeljima, da izaberu svoje dijete ne upisati na vjeronauk jer im je svaki drugi izbor neugodniji.

Ministarstvo ne vrši nadzor

Koliko će djece ove godine tumarati školskim hodnicima jer nisu upisana na vjeronauk? Kako se organiziraju roditelji čija djeca ne pohađaju vjeronauk?
Nikada nismo uspjeli doći do službenih brojki. Naša procjena je da 90 posto učenika i učenica, na razini Hrvatske, pohađa vjeronauk. Ipak, važno je napomenuti da brojka neupisane djece raste iz godine u godinu. Problem je što ne postoji nikakva podrška države ili resornog ministarstva u takvim slučajevima. Jedino što je Ministarstvo obrazovanja učinilo je izdavanje preporuke školama za organiziranjem sadržaja za djecu koja ne pohađaju vjeronauk, no nema nikakvog nadzora ili provjeravanja provodi li se njihova preporuka niti oni pokušavaju osigurati provedbu vlastite preporuke. Privatne inicijative, najčešće kroz udruge, pokušavaju ponuditi alternative poput, recimo, Centra za građansku hrabrost koji organizira humanističke radionice za djecu u Zagrebu. One su izrazito dobro posjećene, a u nešto manjem opsegu se odvijaju u Rijeci i Osijeku. No to su lokalne inicijative koje se odvijaju vikendom i nemaju pristup školama.

Predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju i novu evangelizaciju Đuro Hranić ovog je tjedna najavio početak školske godine izjavom ‘tko je za vjeronauk, taj je za čovjeka’. Zahvaljujući medijskoj eksponiranosti određenih uvredljivih sadržaja iz udžbenika ili priručnika za podučavanje vjeronauka, već se godinama postavlja pitanje što uče djeca koja idu na vjeronauk.

Djeca već od prvog razreda ulaze u režim koji u početku djeluje bezazleno da bi u kasnijim razredima osnovne škole ti sadržaji postajali sve kontroverzniji i diskriminatorniji u odnosu na nekatolike, ateiste ili one koji su drugačiji. Tako se o ateistima uči kao o egoistima ili ih se neistinito krivi za Auschwitz. Naprosto se radi o sustavu koji vodi i potiče na diskriminaciju i isključivanje onih koji ne pripadaju jednoj zatvorenoj grupi. Osim sadržaja, i sam način na koji se nastava vjeronauka organizira suprotan je onome što su proklamirani ciljevi školskih programa. Ponavljam, najveći je problem što djeca još od prvog razreda osnovne škole nemaju alternativu vjeronauku. Posebno razočaravajuće je što, usprkos tome što nemali broj građana ovakvo stanje smatra diskriminirajućim, Crkva ne pokazuje nimalo volje da makar pokuša razmotriti njihove argumente. Navedeno potvrđuje i izjava Đure Hranića prema kojoj su oni koji su za vjeronauk u školama ‘za čovjeka’, a mi ostali smo onda valjda ‘za nečovjeka’. Posrijedi je upravo sjajan primjer odbijanja dijaloga i manjka uvažavanja drugih ljudi, odnosno drugog čovjeka. Mir, suživot i smisao života, kako ih opisuje gospodin Hranić, pretpostavljaju samo mir i suživot s istomišljenicima, što on može priželjkivati, ali u javnom obrazovnom sustavu to mora biti nedopustivo. Nikada nećemo svi biti isti i nećemo jednako razmišljati. U jednome je, doduše, u pravu. Ukoliko je smisao života zgrtanje nekretnina, po mogućnosti neoporezivih, od Crkve svi možemo puno toga naučiti.

Dok su zbog vjeronauka učenici u drugačijem položaju u učionicama, vjeroučitelji i vjeroučiteljice su u drugačijem položaju u zbornicama. Kako vidite njihov položaj?

To je apsolutno veliki problem. Vjeroučitelji, naime, da bi uopće održavali nastavu vjeronauka trebaju dobiti mandat od Katoličke crkve na što država nema nikakvog utjecaja. Baš kao što nema utjecaja ni na ono što će se na tim satovima podučavati za razliku od, primjerice, pravoslavnog vjeronauka čiji sadržaj država treba odobriti. Država plaća troškove tiskanja udžbenika i plaće vjeroučitelja, a Crkva ima pravo u svakom trenutku uskratiti mandat nekom pojedincu i zabraniti mu predavanje vjeronauka pa smo tako imali slučajeve otkaza vjeroučiteljima zbog toga što su se razveli ili su kritizirali neke crkvene stavove.

Žele školstvo učiniti još gorim

Tu razliku možemo zahvaliti Vatikanskim ugovorima. Pitanje njihova raskidanja pojavljuje se sporadično i, uglavnom, stidljivo kao što je to početkom mjeseca pokušao učiniti Davor Bernardić?
Desetak godina se bavim tim pitanjem. Osnovni problem je svakako nejednakost koja je stvorena između Katoličke crkve i ostalih vjerskih zajednica, ali i onih građana ove zemlje koji nisu vjernici. Posljedice ugovora se očituju, između ostaloga, u radnom statusu vjeroučitelja koji su praktički uvelike izuzeti iz radnog zakonodavstva Republike Hrvatske. Sadržaj, odnosno način uređivanja odnosa između Hrvatske i Vatikana osobno mi je puno sporniji od činjenice da je ugovoren odnos među dvjema državama. Problematično je što ukupan iznos koji godišnje izdvajamo za Katoličku crkvu nije poznat. Naime, pored izdataka koji se temelje na ‘Vatikanskim ugovorima’, Crkva prima značajne iznose i od jedinica lokalne uprave i samouprave, a na različite načine je povezana i s preko 2000 udruga od kojih su barem neke financirane javnim sredstvima. Po nekim procjenama ukupni iznos koji godišnje izdvajamo za Crkvu premašuje milijardu kuna.

Kakvu ulogu imaju ultrakonzervativne organizacije poput U ime obitelji, Vigilarea ili Hrasta?

Njihov je utjecaj iznimno štetan i destruktivan. Ne mogu reći da se slažem s bilo kojim njihovim stavom, no oni na njih imaju pravo. Uspjeli su, u dobroj mjeri, oblikovati stvarnost prema svojim željama jer su inicijative koje promiču suprotne stavove nedovoljno organizirane. Njihov uspjeh je potpuno nesrazmjeran njihovom političkom i svakom drugom obliku zastupljenosti u društvu. U tom smislu oni ne samo da žele zacementirati obrazovanje u postojećem stanju, već ga žele učiniti još gorim. Ne žele građane koji propituju svijet oko sebe, a pogotovo ne one koji propituju autoritete, već žele građane koji će ih slijepo slijediti. Po tome su na istoj liniji kao Katolička crkva i druge organizirane vjerske zajednice. Napominjem kako u Hrvatskoj naglašavamo upravo Katoličku crkvu zbog ogromne većine katoličkih vjernika, no ne vidim neku posebnu razliku između Katoličke crkve i neke druge vjerske zajednice.
Vaši članovi i članice aktivno se suprotstavljaju i drugim inicijativama koje spomenute udruge pokreću, poput napada na seksualna i reproduktivna prava žena?
Bez sekularnosti ne može biti slobode savjesti. Ukoliko imamo jednu vjeru, jednu istinu koja je službena i koju se ne smije propitivati, ukoliko imamo autoritete koje ne smijemo propitivati i moramo slijepo slijediti, oduzeta nam je sloboda. Sve takve inicijative kojima smo se suprotstavljali, a što ćemo nastaviti činiti, imaju za cilj formirati ili barem predstaviti društvo prema principu u kojem je jedna skupina nadmoćna, a ostali joj se moraju prilagoditi ili šutjeti. Ili se, kao što smo mogli čuti, mogu odseliti. Smatram da bi svatko od nas trebao imati slobodu živjeti i misliti onako kako želi, bez da mu to itko drugi nameće. Štiteći slobodu i pravo na različitost drugih, štitimo i vlastitu slobodu.

Crkva otvara promašene teme

Kako bi se trebalo živjeti i kako bi naše društvo trebalo izgledati u posljednje vrijeme najglasnije s oltara propisuje sisački biskup Vlado Košić. Kako komentirate njegove i izjave drugih biskupa?

Te su izjave značajne u jednakoj mjeri u kojoj je u našem društvu značajna i Katolička crkva, dakle poprilično. Smatram da bi crkveni velikodostojnici trebali biti znatno odgovorniji u onome što izgovaraju. Svatko ima pravo izraziti svoj stav, ali ne vidim kakve koristi od toga imaju ovo društvo i vjernici, kojima se, u krajnjoj liniji, biskup i obraća. Teme koje Crkva otvara su najčešće posve promašene. Ne vidim koristi od isticanja razvoda braka kao najvećeg zla koje pogađa hrvatsko društvo, kada je potpuno jasno da imamo i drugih, većih problema. No, uzmemo li to kao zaista tako, tada se valja zapitati kakva je onda tu uloga Katoličke crkve. Kada će ona sama preuzeti odgovornost za to? Naime, ti se brakovi sklapaju u crkvi. Što je s tim silnim zaručničkim tečajevima, što je s njihovim učenjima? Crkva bi ovdje svakako trebala priznati da loše odrađuje posao.

Je li, za vas, biskup Košić ekscesan ili naprosto eksplicitan? Pripada li dominantnoj crkvenoj struji ili odmiče od nje?

Na to bi pitanje prije svega trebao odgovoriti netko iz redova Crkve. Moje mišljenje je da je takvo ponašanje ekscesno, a ne reprezentativno. Međutim, problem je što gotovo nikada nećemo čuti suprotne stavove, pogotovo ne od nekoga tako visokorangiranog. Ukoliko to Crkva smatra ekscesnim, takvo ponašanje treba osuditi. Ukoliko to smatra prihvatljivim, s obzirom na njezin položaj i utjecaj, to je jako veliki problem. Osobno, mogu saslušati i razmotriti svaku izjavu i stav sve dok su izrečeni na način koji potiče dijalog i razmišljanje. Izjave i stavovi koji se iznose u svađalačkom tonu, kao da je na pomolu sudbonosni i konačni sukob, nisu takve i stoga su štetne. Usmjerene su upravo na izazivanje i produbljivanje podjela te ne ostavljaju nimalo prostora za različita mišljenja.

Zašto ste svoje vrijeme odlučili uložiti u borbu za sekularno društvo?

Odrastao sam u sekularnoj obitelji. Ranije mi se činilo da od brojnih stvari koje smo spomenuli u ovom razgovoru mogu ostati izoliran, bez da me se posebno dotiču. Međutim, susret s hrvatskim obrazovnim sustavom pokazao mi je da ono što sam doživljavao ekscesnim zapravo predstavlja pravilo. Kada sam vidio da je postavljanje pitanja o tome je li moguće vjeronauk staviti prvi ili zadnji sat shvaćeno jednako ozbiljno kao i, recimo, pitanje o tome hoće li po školi hodati ružičasti slonovi, krenuo sam se baviti time. Tek tada sam postao svjestan razine problema. Brojni građani se od tog utjecaja ne mogu izolirati jer nisu upućeni u svoja prava, nisu odrastali u sekularnom okruženju i teško im je iz toga izaći. Vrlo često su izloženi pritisku okoline, u obitelji i izvan nje, kojem se ne mogu othrvati. U jednom trenutku sam odlučio da je o svemu tome potrebno govoriti.

Ana Brakus za portalnovosti.com

Povezani članci

  • Center for Inquiry o Charlottesville-u
    Poput mnogih drugih, mi smo bili užasnuti i van sebe, suočeni sa mržnjom, zatucanošću i nasiljem koje se desilo u toku demonstracija belih rasista u Charlottesville prošlog vikenda. Takođe smo…
  • Anticrkvena korektnost
    Nije nepoznanica kako razvoj interneta doprinosi boljem povezivanju ljudi zajedničkih interesa. U medijskoj teoriji isti taj razvoj omogućuje i običnim ljudima da budu Agenda setteri (da nametnu nešto o čemu…
  • Turizam, religija i sekularnost
    Premda je moje putničko iskustvo za neke ljude veoma skromno, ja sam zadovoljan. Vidio sam sasvim pristojnu porciju Europe. Međutim, najbolje putovanje mi je bilo i jedino putovanje izvan rodnog…
  • Noćni marš u Zagrebu: „Preko grlića nam je“
    Oko 6000 ljudi okupilo se na maršu za ženska prava u Zagrebu ove srijede na međunarodni dan žena. Uz glavni grad, prosvjedi su se održali i u drugim gradovima poput…
  • Dan državnosti
    Ekipa Umnjaka je prigodno proslavila Dan državnosti, učešćem na protestu u Beogradu, gde se okupilo, po nekim procenama, između 5 i 10 hiljada građana. Građani su juče branili Ustav, zakone…